Diocletian, Roman Emperor

DIOCLETIAN Emperor of the East

• En, Hr

DIOCLETIAN Emperor of the East

Born : c. 0240, Ruled 284-305 Died : 313

• Abdicated and resumed the names Diocles
• Age : 73
• Marriage - Prisca Empress of the East
• Children - - Valeria Princess of the East

Forrás / Source: http://www.american-pictures.com/genealogy/persons/per02545.htm#0

=========================================

Diocletian's Palace (Croatian: Dioklecijanova palača) is a building in Split, Croatia, that was built by the Roman emperor Diocletian at the turn of the fourth century AD.

Diocletian built the massive palace in preparation for his retirement on 1 May 305 AD. It lies in a bay on the south side of a short peninsula running out from the Dalmatian coast, four miles from Salona, the capital of the Roman province of Dalmatia. The terrain slopes gently seaward and is typical karst, consisting of low limestone ridges running east to west with marl in the clefts between them.

After the Romans abandoned the site, the Palace remained empty for several centuries. In the 7th century nearby residents fled to the walled palace to escape invading barbarians. Since then the palace has been occupied, with residents making their homes and businesses within the palace basement and directly in its walls.[1] Today many restaurants and shops, and some homes, can still be found within the walls.

After the Middle Ages the palace was virtually unknown in the West until the Scottish neo-classical architect Robert Adam had the ruins surveyed and, with the aid of French artist and antiquary Charles-Louis Clérisseau and several draughtsmen, published Ruins of the Palace of the Emperor Diocletian at Spalatro in Dalmatia (London, 1764). Diocletian's palace was an inspiration for Adam's new style of Neoclassical architecture[2] and the publication of measured drawings brought it into the design vocabulary of European architecture for the first time. A few decades later, in 1782, the French painter Louis-François Cassas created drawings of the palace, published by Joseph Lavallée in 1802 in the chronicles of his voyages.[3]

This palace is today, with all the most important historical buildings, in the centre of the city of Split. Diocletian's Palace far transcends local importance because of its degree of preservation. The Palace is one of the most famous and complete architectural and cultural features on the Croatian Adriatic coast. As the world's most complete remains of a Roman palace, it holds an outstanding place in Mediterranean, European and world heritage.

Cultural heritage
In November 1979 UNESCO, in line with the international convention on cultural and natural heritage, adopted a proposal that the historic city of Split built around the Palace should be included in the register of World Cultural Heritage.[4]

In November 2006 the City Council decided to permit over twenty new buildings within the palace (including a shopping and garage complex), despite the fact that the palace had been declared a UNESCO World Heritage Monument. It is said that this decision was politically motivated and largely due to lobbying by local property developers. Once the public in 2007 came aware of the project, they petitioned against the decision and won. No new buildings, shopping center or the underground garage was built.

The World Monuments Fund has been working on a conservation project at the palace, including surveying structural integrity and cleaning and restoring the stone and plasterwork, expected to be completed in 2009. Much restoration is still needed, including excavating the extensive basement which was buried during the bombardment by the allies in World War II.[dated info]

The palace is depicted on the reverse of the Croatian 500 kuna banknote, issued in 1993.[5]

http://www.youtube.com/watch?v=SEK3WNLTZHY (video at YT not exists)

Dioklecijan,

Gaj Aurelije Antonija Valerijev (latinski: Gaius Aurelius Valerius Diocletianus [*], nadimak Jovius), rimski car (vjerojatno Salona/Solin, 22. XII. 245 – Split, 3. XII. 316). Od obična vojnika postao konzul (283). Nakon smrti cara Numerijana vojska ga proglašava carem (284). Godine 285. imenuje ratnoga sudruga Maksimijana cezarom, a 286. suvladarom i augustom i predaje mu na upravu zapadni dio Carstva. Učvrstivši državne granice na Eufratu i u Siriji, uzima za suvladara i cezara Galerija (293), kojemu je za ženu dao kćer Valeriju. Istodobno je Maksimijan za svojega suvladara i cezara uzeo Konstancija I. Time je Rimsko Carstvo podijeljeno na tetrarhije: Dioklecijan je sa sjedištem u Nikomediji upravljao azijskim dijelom države i Egiptom, Galerije jugoistočnom Europom, Maksimijan Italijom, Recijom, Hispanijom i Afrikom, a Konstancije I. Galijom i Britanijom. Zakone su četvorica vladara izdavali zajedno i vrijedili su na cjelokupnom području Carstva. Dioklecijanovu vladavinu obilježio je autokratizam i uvođenje stroga dvorskog ceremonijala po istočnjačkim uzorima. Mnogobrojnim upravnim reformama nastojao je Carstvo politički i gospodarski osnažiti; država je podijeljena na 12 dijeceza s ukupno 101 provincijom; Italija je izgubila porezne povlastice; uređene su financije i porezni sustav, preustrojena vojska i donesen edikt o maksimiranju cijena osnovnih namirnica. U Dioklecijanovo doba izniman polet bilježi i graditeljstvo (mnogobrojne ceste, utvrde, terme, → Dioklecijanova palača i dr.). Isprva snošljiv prema kršćanima, poslije je objavio četiri edikta na osnovi kojih su izvršeni veliki progoni kršćana diljem Carstva. Odstupio zajedno s Maksimijanom (305) i ostatak života proveo u svojoj palači kraj Salone.

[*] - Gaius Aurelius Valerius Diocletianus mu nije bilo puno ime već Gaius Aurelius Valerius Diocletianus Pius Felix Augustus Invictus.

Bista Dioklecijana iz Nikomedije.

Dioklecijan, naš car, najznačajniji imperator druge polovice 3. i prve polovice 4. stoljeća, 1. svibnja 305. godine se odlučio na abdikaciju i povukao u mirniji život u Palaču. Već tu dolazimo do nekih nerazriješenih detalja. Kako je prije toga vladao 20 godina i uživao u Carstvu nije bilo za očekivati jedno takvo povlačenje te je bilo gotovo nezamislivo da se jedan takav car odluči na takav potez. Palača se vjerojatno počela graditi 298. godine, dakle relativno dosta prije nego se on povukao, što otvara dodatna pitanja o tome kako je odlazak u mirovinu bio nagla odluka koja je iznenadila sve, s obzirom da se toliko velebna palača gradila punih sedam godina. Abdikacija Dioklecijana je svojevrstan presedan, naime, to je prvi put da je jedan car doživio dugu mirovinu.

Gotovo pa priznata priča o tome kako je Dioklecijan okupio najveće stručnjake da mu pronađu najljepše mjesto na svijetu gdje će on sagraditi palaču te da su oni izabrali baš uvalu između Marjana i Gripa, okruženu masivnim Kozjakom i Mosorom u daljini, nije točna, već je to C. Morgan izmislio 1913.. godine.

Dioklecijan, porijeklom iz okolice Salone, vratio se iz svog carskog dvora u Nikomediji u Dalmaciju odakle je i bio. U to doba već je postojao lukobran u istočnom djelu uvale, stoga je logično zašto palača nije izgrađena u samom centru uvale. U to vrijeme je zapadno od palače bilo više od 200 sumpornih izvora, što upućuje na to da se za lokaciju Dioklecijan odlučio zbog toga što je bolovao od gihta. Ta teorija također govori u prilog tome da je abdikacija izazvana bolešću cara. Bista je iz Nikomedije.

Život u carskoj palači, autora Ante Duplančića (Split) :

U svoju je Palaču Dioklecijan uša 1. lipnja 305. godine naše ere. Cili se misec dana vozika po svome carstvu, napustivši tron u Nikomediji (mala Azija, danas Izmit u Turskoj) 1. svibnja službeno i svojevoljno.

Nesigurni nam povijesni podaci govoridu da je toga dana ušlo u Palaču od ijade pa sve do tri ijade duš. Zašto grad Split ne obilježava taj povijesni dan ulaska?! Taj 1. lipnja 305. n.e.?!!!

Sa četiri bilca, upregnuta u četveropreg, prošiša je niz Cardo kroz Sjeverna vrata. Na Peristil se dvi sekunde ferma, da bi se poklonija svome zaštitniku, svome ocu Jupiteru, u čiju je slavu naredija izgradit hram, u trokutu su dva manja priko puta, Kibele i Venere. Učinija je potom dvi skaline da bi se kroz rotondasti vestibul raskomoda u svoje carske odaje i, napokon, u svoje terme umočija od duga puta umorne, prašnjave, smežurane stare noge. Opran, izmasiran, namuščan seja je u poltronu, pa ladnon bevandon rasfriška suva usta.

- Evo me napokon u svoju Palaču, moj Horacije. Nima više lutanja. Još samo da mi dojdu žena i ćer. Jesi li bacija očadu iz lođe Kriptoportika na Brač i Šoltu? Jooo, koja lipota! Da san je prije bija svjestan, ranije bi abdicira. An, pače, ako me zatečeš zatvorenih očiju, nemoj me budit. Možda baš tad krenem stazom vječnosti.

Vjerni se Horacije tiho povuče, kriomice se zlamenuje. Volija je svoga cara. Izaša je na teracu suznih očiju. Priko Marjana su zadnje zrake posebno rasvitljavale Palaču. Car je napokon u njoj!

Činjenice / Legende (osvrti i komentari) fb grupa Split kroz povijest

• U Lanciano (prov. Chieti) Italiji, postoji most koji se zove Ponte di Diocleziano (Dioklecijanov most) [*]. Nije ga on gradia, ali se sagradija u doba vlasti Dioklecijana. [*] - Ponte di Diocleziano - Image
• Dioklecijan je definitivno jedan od najvećih rimskih careva. Prije njegova dolaska na vlast, bilo je gotovo 50 godina kaosa i anarhije ( poslije smrti cara Aleksandra Severa oko 235.g. ) i carstvo je bilo na rubu propasti. Međutim, svojim reformama ( monetarnim i uvodjenje tetrarhije ) te mnogim ratnim pohodima i pobjedama, produžio je život carstva za idućih nesto manje od 200 godina ( do 476. ) i udario snažne temelje opstanku istočnog dijela rinskog carstva, kasnije poznatog kao Bizant. Tragičan je i uzašan progon kršćana, ali ako se stavimo u okvire rimljana 3.stoljeća, samo su branili svoje carstvo i svoje poganske običaje i vjeru od nečega, što je vrlo brzo nakon progona ( za vladavine cara Teodozija Velikog ) postala i jedina rimskim zakonom dozvoljena vjera. (Luka Pavlović, Split)
• Po tkđ. usmenoj predaji, tj. legendi, Dioklecijan se je koristio podzemnim tunelom kojim je, u zlatnoj kočiji, dolazio do Amfiteatra u staroj Saloni gledati gladijatorske borbe i priredbe njemu u čast i slavu. Legenda kaže da je ta zlatna kočija zatrpana ostala negdje u tom tunelu. Postojala je rupa na sredini Amfiteatra (koja je vjerojatno vodila u podrume u kojima su se nalazile nastambe divljih životinja sa kojima su se Gladijatori borili u Amfiteatru) u koju smo mi djeca ulazila tražeći zlatnu kočiju cara Dioklecijana. Koliko sam samo batina radi toga od pokojne matere dobila. (Ivanka Vlajkov Perica, Split)
• Kažu da je neosporna činjenica da mu je žena a i potomci da su bili kršćani, ali govori se da su bili djelom izvornog kršćanstva koji je postojalo u Dalmaciji i Bosni (istom području tada) koje je bilo različito od novotarije iz Liona - Irenejevog kršćanstva raširenog u Rimu (5% tadašnjeg Rima - pretpostavlja se). Dioklecijan je prihvatio Rimski panteon ali pitanje je dali isključivo, jer je jasno da je bio jako impresioniran Egiptom gdje je ratovao i jako dugo ostao, moguće bio i iniciran u njihova znanja. Isto tako je logično da je zadržao osnovne ideje izvornog kršćanstva koje su bilo ovdje, u Etiopiji, djelovima Egipta a progonio izopačenja koja su dolazila iz Liona u Rim. Jasno je da je u svojoj palači u današnjem Splitu podučavao Constantina - osnivača Kršćanske Crkve. Ima tu puno činjenica koje se pokušavaju zaboraviti, jer eto povijest počinje od Engleza i Nijemaca... (Mate J.)
• Imao je Vilu u Šolti i ribogojilište u Nečujmu na otoku Šolta.
• Za Dioklecijana postoji legenda da je bio rođen u Mravincima. Palaču je podigao ovdje u Splitu jer su mu liječnici preporučili sumporne kupke zbog gihta ili reume, što ga je i otjeralo u mirovinu. Na rimskoj karti Tabula Peutingeriana (Hr), (En), ne postoji prijašnji grad na mjestu Splita. Tu je Salona, Epethion – Stobreč i antički hram božice Dijane na punti Marjana. Na mjestu Splita je samo raskršće ta tri puta. Ukoliko je bilo naselje, najvjerojatnije je bilo na Toću, gdje je potok Radun davao vodu, a na obalu su se dali izvući brodovi. Osim toga, moguće da su uz sumporne izvore bili pogoni za bijeljenje vune (što bi objanilo put iz Salone i Epetiona). (Mladen Matošević)

Nekoliko riječi o Dioklecijanovom ljubavnom životu.

Dioklecijan presuđuje svetom Sebastijanu - Paolo Veronese 1558.g.

• St. Sebastian, En, Sv. Sebastijan, Hr

Dioklecijan presuđuje svetom Sebastijanu - Paolo Veronese 1558.g. Slika predstavlja raritet jer se Dioklecijan nikada do tada nije pojavio "oslikan".

Prema podatcima koje je iznio Farlati u posebnom poglavlju o caru Dioklecijanu u svojem poznatom djelu "Illyricum sacrum", posvetio je jedan pasus njegovim ženama....... Prije nego je postao car bio je oženjen Serenom te imao kćeri: Valeriju i Artemiju. Zatim Eleuteriju koju je otpustio i oženio Aleksandru, a nju je morao ubiti jer je bila kršćanka. Treća i posljednja bila je Priska, ali Farlati niječe da je bila Valerijina majka i da je živjela do Licinijeve vladavine. Oskudne vijesti o Dioklecijanovoj obitelji spominje i don F. Bulić ističući da Martirologiji, djela mučenika i hagiografi navode više Dioklecijanovih žena, a to su: Priska, Serena, Eleutheria, Alexandra i dvije kćeri Artemija i Valerija.

• Serena i Artemija se spominju kao Dioklecijanova žena i kćer samo u djelima sv. Cirijaka gdje potonji na carski upit izvršava egzorcizam nad carevom kćerkom, dok se Alexandra samo pojavljuje u Legendi sv. Jurja gdje svojom žrtvom i konverzijom u trenutku njegovog mučeništva snaglašava njegovu svetost i najvjerojatnije nije povijesna osoba nego lik temeljen na Priski. Mislim da iz ovoga nije teško uočiti uzorak kako rane živote svetaca ne treba uzimati za povijesne izvore. Isto tako Prisku i Valeriju je dao ubiti Licinije, a ne Dioklecijan kako naši turistički vodiči vole fantazirati. (Marino Kumir)
• Sveta Serena (Vedrana) Rimska, supruga Dioklecijana, mučenica ( + oko 304.), spomendan 16. kolovoza, U spisu "De mortibus persecutorum" (o smrti progonitelja) navodi se da je Prisca bila supruga cara Dioklecijana, a da je Serena bila supruga prije nego je postao car. Iz života i mučeništva Svete Filomene, grčke princeze - saznajemo da je početkom kolovoza 304. car Dioklecijan bio bez supruge. Htio je uzeti za ženu tu grčku princezu. Kako je ona odbila njegovu ponudu i zahtejv - dao ju je mučiti i ubiti. Prema predaji mučeništva Svetih Marcela i Suzane - Dioklecijanova supruga Serena je branila kršćane u progonima njenog supruga. Sasvim je sigurno da je Dioklecijanova supruga Sveta Serena, tajna kršćanka pokopala tijelo Svete Suzane, djevice i mučenice, u Kalistinimim katakombama. Car Dooklecijan saznavši da su supruga i kćerka - kršćanke, dao ih je pogubiti. To mučeništvo potvrđuje i Martirologij Svetog Adona iz Vienne (800.-875.) te !Martirologij Katoličke Crkve odobren 15. prosinca 1953. Nema sumnje o mučeništvu Svete Serene u Rimu. (Ivo Luketa)
  • 1. Serena se uopće ne spominje u Laktancijevom dijelu De mortibus persecutorum
  • 2. Kult i legenda Svete Filomene potječu iz 19. stoljeća, na temelju sna jedne časne......... a Priska je nadživila Dioklecijana 4 godine
  • 3. Martirolozi iz srednjeg vijeka nisu izvori za kasnu antiku, već za njima suvremeno poimanje kulta
  • 4. Dioklecijan je u Rimu bio cca. jedanput u životu
  • 5. Članak čak nije ni na wikipediji, toliko o tome
  • 6. Dioklecijan je kršćanima bio posebno na piku kao čovjek iza posljednjeg velikog progona, zbog čega i postoji toliki niz svetačkih legendi koje su povezane s njegovom najužom obitelji. (Marino Kumir)
• Što se tiče sv. Serene to je samo PREDAJA. Zna se što znači predaja. Ne znači da je točna. (Ivo Luketa)
• Laktancije, koji je bio učitelj govorništva u Nikomediji i kojemu Dioklecijan nije bio posebno drag, ne spominje niti jednu drugu ženu nego Prisku i samo jednu kćer Valeriju. Da je Dioklecijan imao bilo koju drugu, sigurno bi je Laktancije spomenuo. (Sunčana Cokarić)
• Samo Sv. Sebastijan je živio i umro u Rimu, a Dioklecijan je bio u Nikomediji pa Saloni. Ali nije mogao biti ni Maksimian koji je ratovao u Njemačkoj. Međutim Aristobulus (Titus Claudius Aurelius Aristobulus) je lako mogao biti netko tko bi smaknuo par centuriona iz Pretorijanske garde vjernih bivšem caru Carinusu. I nije imalo veze s vjerom. Jer progoni kršćana su počeli oko 300te, a Sebastijan je ubijen 286, odmah po svrgavanju njegovog patrona Carinusa.
• Pročitaje malo relevantne stranice (Sv. Sebastijan, Dioklecijan, Maximian, Carinus i Aristobulus) i reći da li ti se čini da li je priča iz martirologije točna ili nije. Ja sam zaključio slijedeće:
  • 1) Sebastijana je za centuriona postavio Carinus
  • 2) Carinus je ponižavao svoje podčinjene, pa ga je Pretorijanski Prefekt Aristobulus izdao i prešao Dioklecijanu.
  • 3) Dioklecijan je postavio Aristobulusa za konzula i zapovjednika pretorijanaca. Kao takav, bio je de facto vladar grada Rima u Carevu odsustvu.
  • 4) Nakon nasilne "smjene režima" uvijek dolazi do progona najistaknutijih i najtvrdoglavijih pristaša prijašnjeg vladara. Centurioni Pretorijanske Garde bi bili prvi provjereni a oni postavljeni od prethodnog vladara (kao Sebastijan) bi bili najsumnjiviji.
• Osim toga, Sv. Kajo (Salonitanac) je bio Papa 283-296 Nadživio je Sebastijana 10 godina. Da je bilo žestokih progona kršćana od Dioklecijanova dolaska na vlast, valjda bi ga prije našli? (Mladen Matosevic)

Malo o Dioklecijanu i nekim neispričanim pričama (1)

Dioklecijan je rođen oko 245. godine u Saloni, kao Diokles što je ime mitskog heroja grada Megare koji se žrtvovao da spasi prijatelja, a umro je u razdoblju od 313. do 316. godine. Osim što je bio spreman podijeliti vlast sa svojim suvladarima, Dioklecijan će ostati zapamćen i kao prvi rimski car koji se dobrovoljno odrekao prijestolja. Abdicirao je i povukao se u svoju rezidenciju u Splitu, a ubrzo nakon toga u carstvu su počeli problemi. Budući da je njegova ostavština dobrim dijelom uništena, o životu ovoga cara doznaje se najviše iz legendi koje su kao usmena predaja prenošene kroz generacije.

Prof. dr. sc. Marko Dragić, filolog i redoviti profesor u trajnom zvanju na splitskom Filozofskom fakultetu, prenio nam je neke legende koje su zabilježene na širem splitskom području, a iz kojih se može nešto više saznati o životu cara i životu toga doba.

- Narod pripovijeda da je rođen na brdu Libovcu južno od Kučina. Visok, plavih očiju, škrt na riječima. Dok je kao vojnik bio u Belgiji u krčmi je služila Drijada. Platio je račun točno koliko je iznosio. Drijada mu je rekla da mu ne bi ruka otpala da je dao koji novčić više. Odgovorio je da će dati kada bude car, na što mu je ona rekla da se ne šali jer će zaista postati imperator, ali kad ubije svog sudbonosnog vepra. Bio je to car Aper koji je 284. pogubljen pod nerazjašnjenim okolnostima - priča Marko Dragić.

Dioklecijan je nakon toga proglašen carem, a ubrzo je podijelio vlast s prijateljem Maksimilijanom. Proglasio ga je augustom i suvladarom koji je bio odgovoran za zapadni dio carstva, dok je Dioklecijan preuzeo kontrolu nad istočnim dijelom. Kako bi osigurao granice carstva 293. godine uvodi tetrarhiju, odnosno četverovlađe i to tako da je sebi za suvladara i cezara uzeo Galerija, kojemu je dao kćer Valeriju za ženu, a istodobno je i Maksimijan za svojega suvladara i cezara proglasio Konstancija I. kojeg je oženio svojom pokćerkom.

Dioklecijana se kroz povijest optuživalo i da je ubio svetog Dujma, salonitanskog mučenika, koji je proglašen zaštitnikom današnjeg Splita, ali povijesne činjenice upućuju na to da je sveca smaknuo Dioklecijanov zet Galerije koji je Balkanom vladao u vrijeme Dujmove smrti.

- Dioklecijan je bio ujak svetoga Kaje koji je bio papa od 283. do 296. te rođak biskupa Gabinija i svete Suzane. Priča se i da je imao dva brata, da je bio iz dobre i bogoljubne familije. Imao je kćeri Artemiju i Valeriju te sina kojega je prema legendi sv. Vid izliječio od padavice. Pripovijeda se da je dolazio u lov na Vilar i da je ondje imao vilu. Krajem njegove vladavine tolerancija prema kršćanima je počela nestajati. Učestali su neuspjesi u ekonomskoj politici što je rezultiralo i strahom od kršćana, a 301. godine Armenija je kršćanstvo priznala državnom religijom. Dioklecijan se konzultirao s filozofima i javnim mišljenjem, ali ga je na progone najviše poticao zet Galerije koji je vladao Balkanskim poluotokom - kaže profesor Dragić i dodaje kako je Galerije potplatio Apolonove svećenike koji su savjetovali Dioklecijana.

• Vilar - predio Vilar kod Srinjina
• Gardun - Vojnić (Tilurium), vidi: Dalmacija u doba rimljana.

Progoni su već započeli kada je izdana prva careva naredba protiv kršćana kojom se naređuje da se izdvoje iz vojske. Prema predaji što se pričala u Gardun-Vojniću, starom Delminiju kod Trilja, Solin je sagrađen od kamena starog grada Garduna, a za prijenos kamena Dioklecijan je uzduž puta dugog preko 20 kilometara postavio vojnike koji su kamenje predavali iz ruke u ruku, sve dok se grad nije sagradio. Priča se i da je u Srinjinama 'pod Baščom' bio Dioklecijanov ribnjak, a kod Konjica [*] je imao obor divljih životinja.
[*] - Konjic, grad u sjevernoj Hercegovini, na obali rijeke Neretve i sjevernim padinama Prenja, BiH.

- U Splitu i okolici u usmenoj su komunikaciji i predaje o Dioklecijanovim podrumima i tunelima kojima su se služili car i njegovi vojnici. Jedan od tunela povezivao je palaču sa Solinom i Sinjom. Tridesetih godina 20. stoljeća do Drugog svjetskog rata vršena su ispitivanja tih tajnih podruma i katakombi. Nijedan od istraživača nije se vratio. Govori se da su te katakombe i podrumi puni zamki - koplja koja probadaju, ploče koje se okreću i tako gutaju sve koji se usude tuda prolaziti, svi nestanu u bezdan. Tako je zabilježeno sljedeće: 'Jedna je ekspedicija pošla s arijom kako bi se mogli čut s drugim članovima na površini, ali i oni su se u jednom trenu prestali javljat. Od tada više nije poznato da je netko išao istraživati te podrume i katakombe.' - kaže Marko Dragić i dodaje kako su se u vrijeme mučenja sv. Jurja, 303. godine, mnogi obratili na kršćanstvo, a među njima čarobnjak Atanazije, Dioklecijanova supruga Aleksandra i njezina tri roba.

Malo o Dioklecijanu i nekim neispričanim pričama (2)

- Druga Dioklecijanova supruga Serena potajno je u Kalistinim katakombama pokopala tijelo sv. Suzane. Kad je Dioklecijan saznao da mu je supruga Serena kršćanka, dao ju je pogubiti 304. godine. O tome svjedoči i Martirologij Adona iz Vienne (800. - 875.) kao i Martirologij Katoličke Crkve koji je odobren 15. prosinca 1953. godine, a spomendan sv. Serene [*] je 16. kolovoza - kaže profesor Dragić i navodi legendu koja se o Dioklecijanovoj kćeri Valeriji priča u današnje vrijeme:

'Mater i dite pozva car Dioklecijan, a to je značilo da se više dite neće vratiti. Mater se pripala pa je malome od svog mlika napravila kolač i dala mu da ga ponese. I tako joj je sin otiša caru Dioklecijanu koji ga je onda posla da ga se pogubi. On je prije svoje smrti poželija samo da pojede kolač kojeg mu je mater pripremila. Onda ga je car pita šta mu je to, a dječak ga ponudi da proba, i pošto je car pojeo komadić, žačudi se okusu i pita ga od čega je spravljen. Mali mu je reka da je od materinog mlika i tada je car reka da ga je dječak privarija jer da ga sad ne može ubit. I pusti ga tako da se vrati doma materi, ali da nikom ne kaže ništa. I još mu je reka da ako ne može izdržat da nikom ne kaže da prišaplje zemlji.

I dite je tako i napravilo. Otiša je iza kuće i prišaplja travi: 'U cara Dioklecijana praseća glava, koziji rozi i magareće uši!' Na tom mistu izrasla je zovina (trstika) i dica su od toga napravila svirala i ona su svirala ono šta je dječak bija reka...'

Kada je to čuo Dioklecijan, priča se, naredio je da se pobije 500 djece što nije htjela dopustiti Valerija koja je bila naklonjena kršćanima. Kada se usprotivila ocu, kaže dalje legenda, Dioklecijan joj je odgovorio: 'Đava te nosa!' na što se dignuo vjetar, odnio Valeriju skupa s kočijom. Više se nije vratila, ali legenda kaže da dva puta godišnje sablasna kočija obiđe Solin.

[*] - Sveta Serena (Vedrana) Rimska, supruga Dioklecijana, mučenica, Serena di Roma, Santa Serena di Roma, Santa Serena di Roma Imperatrice, 16 agosto, Roma, inizio IV secolo, Santa Serena di Roma - Autore: Andrea Del Vescovo

Legenda dalje kaže: 'To Dioklecijanova kćer traži nekog da joj pomogne i da je spasi. I jedan od mnogih koji su je pokušali spasit skoro je i uspija. Kad je kočija došla triba je uhvatit i nije je smija pustit do zore, a to nije lako jer tada su ga napadali vrazi, zmije su ga grizle, vitrovi su ga nosali. I on je sve to izdrža, i taman prid zoru vidija je svoja crijeva kako ispadaju iz utrobe, pripa se i zgrabija ih obima rukama. I pustija je kočiju, tako da još i danas ta kočija obilazi Solin u nadi da će biti spašena.'

Ta se predaja, kaže profesor Dragić, donekle razlikuje od 'Priče o Dioklecijanovoj kćeri' koju je polovicom 19. stoljeća zapisao Josip Ceresatti i u Vjesniku arheološkoga društva 1919. godine objavio Frano Bulić.
- U narodnoj je živoj tradiciji predaja o Dioklecijanovoj kćeri Valeriji koja je bila naklonjena kršćanima i nije htjela dopustiti da joj otac ubije pet stotina kršćanske djece. Zbog toga ju je prokleo i ona otada dva puta godišnje u sablasnoj kočiji obilazi Solin i traži nekoga da joj pomogne i da je spasi. Valerija je u prostoj odjeći lutala 15 mjeseci po različitim provincijama. U Solunu je prepoznata i s majkom Priskom uhvaćena 314. ili 315. godine. Objema su odrubljene glave, a njihova su tijela bačena u more - priča Dragić i navodi predaju koju je kazao Mato Čović:

'Car Dioklecijan imao je jedinu kćer. Za nju su se mnogi jagmili, a otac ju bješe obećao jednom kraljeviću. Ali ona nije htila poć ni za nj ni za nikoga. Zato je otac stao proganjati, pa je napokon baci u tamnicu u Splitu pokraj mora, di je bilo puno vlage i vode. Ipak bi ona, dopušćenjem Božjim, svake godine izlazila iz tamnice jedanput na godinu i to sva u zlatu i sjaju u zlatnoj karoci sa vilovitim konjima. Ko bi tada moga nju susrist pa zaustavit konje i nju poljubit, bio bi čestit za vavik. To Dioklecijanu nije bilo drago, pa bi zato, kad bi ona izišla iz tamnice, naredio svojim slugam da s latom čine po gradu naokolo veliku grmljavinu, neka bi se pripao svaki oni koji bi pokušao nju zaustavit i poljubit. Napokon to je više bilo dodijalo Dioklecijanu, pa je odluči smaknuti. Kad je on to bio odlučio, najedanput nestane nje iz tamnice. Ona još ni danas nije umrla. Ona se prikazuje i sada svaki hiljadu godina isto u zlatnoj karoci, i to u Splitu i Solinu, u Mravinskom polju pod Kamen i u nas u Srinjinam 'pod Baščom'. Pripovidali su stari ljudi da ona traži u Mravinskom polju jednu ženu koja ju je puno ljubila i bila je zato progonjena od Dioklecijana. U nas u Srinjinam dolazi 'pod Baščom' gdi je bio Dioklecijanov ribnjak, a ona se tu igrala kad je bila malena i bacala ribicam mrvice od kruva i mesa.

Ko nju i sada vidi, pa zaustavi konje i karocu i nju poljubi, ostao bi čestit za vavik. Bijaše se našao jedan naš Srinjanin od srca - ovo mi je kaziva moj pokojni otac - pa je odlučija pokušati sriću, pa šta Bog da, da. Ode zato u Split, ali je nije naša. Vrati se natrag da će kući u Srinjine, kad eto ti nje pod Kamen, gdi je kupina, a još se nije bilo svanulo. Sva u sjaju i zlatu kao zvizda Danica, u zlatnoj karoci sa vilovitim konjima, lipa ka ružica, stasita ko jela, da je se ne mogu dva oka nagledati od velike plemenitosti, a leti, brate, ka vila. Skoči on prida nju, ufati konje za uzde, ali ona ošine konje, konji upropanj, on se pripade, problidi i onesvisti, a ona pobiže. Ona je bila ošinula konje samo da njega kuša. Ne bi ga bili konji satrli, jer je ona puno dobra. Vidi se da mu nije bilo dano da je poljubi pa da bude čestit za vavik. Nju je sigurno moga zaustavit i poljubit pokojni don Nikola Mužinić, ali se nije na nju namirio.'

Dioklecijanovu smrt spominju mnogi izvori, ali informacije nisu podudarne, ni oko vremena, ni oko uzroka, a pripovijeda se da je sv. Lucija prorekla smrt Dioklecijana.

Izvor: Autor gosp. Prof. dr. sc. Marko Dragić, Odsjek za hrvatski jezik i književnost, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Izvorni znanstveni rad, UDK: 821.163.42-94:39, 398.22(=163.42)“6/10“, Primljeno: 25.10.2009.

Dioklecijanove kupke (Terme di Dioclezian)

Nije u Splitu, al se nalazi u Rimu te povezano je sa Dioklecijanom, Dioklecijanove kupke (Terme di Dioclezian), Dioklecijanove banje, Rim, ogroman kompleks za vodene tretmane. Dioklecijanove kupke ( Terme di Diocleziano) izgrađene su između 298. i 306. godine, postajući vrhunac inženjerstva njihovog vremena, i bile su kolosalni termalni kompleks površine veće od 13 000 kvadratnih metara. metara, najveći koji je ikad postojao u Rimu. Prema legendi, u njihovoj izgradnji bili su angažirani kršćani osuđeni na smrt.

Izrazi su zauzimali prostor između, Viminala i. Njihova veličina se može procijeniti šetnjom oko objekata izgrađenih na njihovom mjestu. Ovo je bazilika, Nacionalni rimski muzej, bazilika. Glavna željeznička stanica u Rimu, Termini, takođe je nazvana po Dioklecijanovim kupalištima.

Toplinske konstrukcije bile su smještene u ograđenoj umjetnoj platformi. Uključivale su fontane, paviljone, biblioteke, sale za sastanke. U središtu kompleksa nalazile su se same kupke, izgrađene prema standardnom planu koji je do tada postao - centralna os sa simetrično smještenim sobama. Jednostavne, mramorne gipsane fasade termi oživljene su rijetkim mozaičnim pločama na ulazima. Takva jednostavnost ukrasnog ukrasa i postepeno povećanje volumena prema središnjoj dvorani isticali su veličinu kompleksa i razlikovali ga od vjerskih zgrada. Odsustvo krivolinijskih prostorija i, shodno tome, raznih oblika interijera utjecaj je Istoka. Dioklecijanove kupke istovremeno su smjestile više od 3000 posjetitelja. Bilo je 3000 pojedinačnih kupatila i tri bazena s najčišćom vodom. Hladne kupke bile su smještene u frigidariumu, tople - u tepidariju, a vruće - u kaldariju. Najtopliju sobu - lakonsku - koristili su uglavnom bolesnici. Toplinu je stvorila vatra ispod poda, potpomognuta robovima. Solarna toplota se takođe koristila za zagrevanje vode. Voda je dolazila kroz granu iz vodovoda Marcius. Kupatila su bila otvorena za sve stanovnike, uključujući žene i djecu i potpuno su pristupačna. Ali čak i skromna ulaznica često je bila pokrivena velikodušnošću cara ili neke bogate osobe koja je na sebe preuzela troškove posjeta kupališta od strane građana u periodu od jednog dana do godine. Kompleks je funkcionirao do 6. stoljeća i počeo je padati u pustoš i propadati dolaskom Gota, koji su blokirali akvadukte da bi Rimljanima oduzeli vodu. I tek u 16. stoljeću, pod vodstvom velikog 87-godišnjeg kipara i arhitekte Michelangela, na ruševinama tepidarija, uz očuvanje njegovih zidova, izgrađena je bazilika Santa Maria degli Angeli e dei Martiri,nazvan tako u čast hrišćanskih mučenika koji su umrli tokom izgradnje termina. Dioklecijanove kupke preživjele su do danas u prilično netaknutom obliku, no podvrgnute su, međutim, rekonstrukciji 1566. godine.Jedna od kružnih prostorija obnovljena je u crkvu San Bernardo alle Terme. Dioklecijanove kupke izgrađene su tako da se svaki dan voda zagrijavala toplim sunčevim zrakama, a tamo gdje je bilo potrebno ostala je hladna. Do 6. stoljeća ovdje je funkcionirao legendarni drevni rimski vodovod, sve dok ga Goti nisu uništili. Bazilika Santa Maria degli Angeli e dei Martiri (Santa Maria degli Angeli e dei Martiri), posvećena Djevici, anđelima i mučenicima u Rimu. Smješten na Trgu Republike.

Kasnije je ovdje na ruševinama osnovana crkva Santa Maria degli Angeli. Kupatila su obnovljena 1563. godine po nalogu pape. Sav rad nadgledao je Michelangelo. Inače, tada je imao 87 godina.

Osim po velebnoj Palači, Dioklecijan je kao graditelj poznat i po velikim termama (javnom kupalištu) koje su u Rimu niknule otprilike kad i njegova „vila“ s ove strane Jadrana. Terme su postojale i u Palači, na istočnom dijelu (danas pogrdno zvanom Kenjara) uz carevu blagovaonicu bilo je javno kupalište, a na zapadnom dijelu kupao se car s obitelji.

U raskošnim termama, obloženim mramorom i granitom, bili su bazeni s vodootpornim podom koji je počivao na stupićima od kamena i opeke. Između njih je strujio topli zrak i grijao vodu. Zrak je pak grijala peć smještena ispod razine bazena.

Kasnije gradnje nisu zaobišle ni terme. Nad zapadnim privatnim carevim termama danas je Hotel Slavija, a nad javnim istočnima nalazi se kuća Crnogorac. U istočnim termama nađena je olovna cijev koja svjedoči o postajanju vodovodnog sustava u Palači. Ali, u srednjem vijeku oba kupališta su uništena jer se malo marilo za higijenu.

Dapače, podrumi Palače služili su stoljećima kao smetište i septička jama. Kad su Ljubo Karaman i arheolozi još 30-ih godina XX. st. išli po naslagama šporkice, visokim skoro do stropova, po njima je s gornjih kuća cijedila nečista voda pa su na glave stavili široke kartone, a na njih postavili svijeće. No, nismo ni danas puno bolji u odnosu prema termama.
One ispod „Slavije“, u kojima se kupao car, poplavljuje začepljena antička kanalizacija. A za nekoć javne, nedavno konzervirane terme ispod kuće Crnogorac tvrdilo se da će biti dostupne javnosti. I ništa od toga. (Sandi Vidulić, novinar Slobodne Dalmacije, Split, 2015.)

Na slikama niže: The Baths of Diocletian in Rome.

The Baths of Diocletian in RomeThe Baths of Diocletian - Reconstruction

Notes, Sources, References, Articles, Videos

• En, Hr
• Tetrarchia di Diocleziano: It, En, Hr
• Diocletian was born at 245, in hill Lipovac near Split, (exactly south of) place Kučine, in Ancient Salona (today Solin) area. Lipovac is a hill and locality part of this ancient area. It was also assuming that Diocletian was born at the "Kekova kućica (Kek's house)", but how this last can be understood that has not yet been confirmed, so this fact is still an assumption today.
• Dioklecijan je rođen na brijegu Libovac kod Splita, article, croatian, SD, 1 June 2015.
• Od Dioklecijana do Splita - predaje i legende, autorica gđa. Ljiljana Marks, Institut za etnologiju i fokloristiku, Ethnologica Dalmatica, No. 6, 1997., Zagreb
• Other articles 1, Other articles 2, hrcak.srce.hr
• Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, Vol. 14 No. 1, 1919., Car Dijoklecijan, Car Dijoklecijan, Izvorni znanstveni članak, Frano Bulić
• Na Rubu Znanosti:
  • Na Rubu Znanosti, 18.02.2013., Tajanstveni Dioklecijan, gost: Domagoj Nikolić
  • Na Rubu Znanosti, 8.02.2016., Dioklecijanova palača ili antičke splitske terme, gošća: Natalija Princi
  • Na Rubu Znanosti, 22.05.2017., Dioklecijan - Progonitelj kršćana ili reformator, gost: Jasen Boko
• Dioklecijan, Gaj Aurelije Valerije. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža
• Dioklecijanov edikt o progonu kršćana 23.3.303. - TV kalendar 2018.
• Rimski car Dioklecijan
• Dioklecijan kao vojnik
• Dioklecijan na novcu
• Ivan Mikelić Car iz Solina tvrdi: Grob nikad nije preseljen u splitsku palaču, car Dioklecijan još leži u Saloni?!
• Dioklecijan doša doma iz Istanbula, 2. svibnja 2008. - 23:01, Slobodna Dalmacija,piše Denis Krnić - Karlo Grenc uspio je nakon 14 godina dobiti iz muzeja u Turskoj repliku kamene glave za koju se vjeruje da predstavlja lik cara Dioklecijana. Takvu repliku nema nijedan muzej u nas.
• Baths of Diocletian in Rome.
• OD DIOKLECIJANA DO SPLITA: predaje i legende, Ethnologica Dalmatica Vol. , No. 6, 1997, Ljiljana Marks ; Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb
• LEGENDE O DIOKLECIJANU: Njegova kćer Valerija dva puta godišnje kočijom obilazi Solin
• Dioklecijan je pokušao spasiti kršćane, Slobodna Dalmacija, 3. kolovoza 2015.
• KNJIGA KOJA ĆE IZAZVATI KONTROVERZE, Dioklecijan je bio socijalist. I ne, nije ubio svetog Duju!, autor: Jasen Boko - Od Aleksandrije do zapada Europe, Jasen Boko već godinu istražuje povijesne podatke o Dioklecijanu i osnivanju Splita radeći na knjizi o Dioklecijanu. Obilazeći zemlje i gradove u kojima je veliki imperator živio, ratovao i vladao, od Nikomedije i Aleksandrije na istoku, do zapada Europe i proučavajući literaturu Boko prikuplja povijesne podatke, ali i nepoznate činjenice i legende o osnivaču Splita. O manje poznatim životnim epizodama, o njegovoj ulozi u povijesti, kao i o mjestima koja su obilježila imperatorov život..Piše: Damir Petranović, 04.12.2016 u 08:00, tportal.hr
• Diocletian, https://www.livius.org
• Akademik Nenad Cambj predstavio nove spoznaje o Dioklecijanovu životu, 2016.
• https://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20050513/feljton01.asp

  ---

https://histocarte.fr/2020/02/04/diocletien-et-la-tetrarchie/?fbcli...