Stephan II Kotromanic, the Great Ban of Bosnia

-https://hr.wikipedia.org/wiki/Stjepan_II._Kotromani%C4%87

http://bs.wikipedia.org/wiki/Stjepan_II_Kotromani%C4%87#cite_note-M...

Stjepan II Kotromanić was one of the most important bans in Bosnian history. During his reign, Bosnia experienced, until then, the greatest territorial expansion. With smart rule and good diplomatic ties, he established all the conditions for Tvrtko I Kotromanić to make Bosnia the strongest independent South Slavic state in history. Stjepan II Kotromanić was buried in the Franciscan monastery in Mila, near Visoko, in 1353.

The 14th century represented a new era in the further development of the medieval Bosnian state. This is the period when Bosnia enters the courses of Balkan and European politics and catches the momentum for the Western European states.

Ban Stjepan II Kotromanić (1322-1353) drew Bosnia into the courses of Balkan politics, in which he performed as an active participant. This is the time when the Neapolitan dynasty of Anžuvinci, whose rulers Karlo Robert and Ludovik and The Great, seek to centralize power in their countries, Dalmatia and Croatia, come to the Throne of Hungary. On the other hand, as a Hungarian opponent, Venice emerges, which held the Dalmatian cities and their hinterland in its hands. She was able to maintain her zone of influence thanks to the Croatian ruler, which she manipulated through diplomatic means, as well as weapons.

It was only in 1358 that the "Peace of Zadar" removed Venice from Dalmatian cities. In the east, Serbia found itself in the midst of fighting for the throne of brothers Milutin and Dragutin, which the Bosnian ban used to expand Bosnian territory. Using the new situation, Ban Stephen II managed to expand its territories within a few years. The Bosnian state received the Lower Reaches, Završje (the area of Duvanjski, Livanjski and Glamočka polje), Usora, Soli and Hum. In 1324 ban took the title of Mr. Usora and Soli, and in 1326, after fighting with the Serbian ruler Branivojević, ban added the title of "master of the hum". With the conquest of Hum, the Neretva Valley and the land around its estuary came into the hands of the ban, and Bosnia for the first time went out to the coast of the Adriatic Sea and got one of the busiest trade routes from Primorje to the interior.

In the course of a decade, Ban Stephen II enlarged the territory of the Bosnian state, which ended an important period of its development and thus created the conditions for its further development in the second half of the XIV century. At that time, as recorded at the end of one of his charters, Stephen II kept all the land "from the Sava to the sea and from the Cetina to the Drina". The territory of the country was doubled, and in 1353 he confirmed his reputation by marrying his daughter Elizabeth to the Hungarian king Ludovik and Anzhuvinc, one of the most prominent European rulers of the 14th century.

Successes in expanding the state territory, as well as a long period of peace in the first half of the 14th century, created conditions for the internal stabilization of the state. At this time, more precisely in 1354, for the first time the Stalega body was mentioned – the pause of "all the countries of Bosnia and Lower Regions and Zagorje" representing the political body of the Bosnian ruler.

Stjepan II Kotromanić bio je jedan od najznačajnijih banova u bosanskoj historiji. Za njegove vladavine Bosna je doživjela, do tada, najveću teritorijalnu ekspanziju. Pametnom vladavinom i dobrim diplomatskim vezama uspostavio sve uslove da Tvrtko I Kotromanić napravi od Bosne najjaču samostalnu južnoslavensku državu u historiji. Stjepan II Kotromanić je bio pokopan u franjevačkom samostanu u Milama, kod Visokog, 1353. godine.

Vladavina Četrnaesti vijek predstavljao je novi period u daljnjem razvoju srednjovjekovne bosanske države. To je period kada Bosna ulazi u tokove balkanske i evropske politike i hvata zalet za zapadnoevropskim državama.

Ban Stjepan II Kotromanić (1322-1353) uvukao je Bosnu u tokove balkanske politike, u kojoj je nastupao kao aktivni sudionik. To je vrijeme kada na ugarsko prijestolje dolazi napuljska dinastija Anžuvinaca čiji vladari Karlo Robert i Ludovik I Veliki, nastoje centralizovati vlast u svojim zemljama, Dalmaciji i Hrvatskoj. S druge strane, kao ugarski protivnik javlja se Venecija koja je držala dalmatinske gradove i njihovo zaleđe u svojim rukama. Svoju zonu uticaja uspjela je održati zahvaljujući hrvatskoj vlasteli kojom je diplomatskim putem, ali i oružjem, manipulisala. Tek je "Zadarski mir" 1358. godine otklonio Veneciju iz dalmatinskih gradova. Na istoku, Srbija se našla u jeku borbe za prijestolje braće Milutina i Dragutina, koje je bosanski ban koristio za širenje bosanskog teritorija. Koristeći novonastalu situaciju, ban Stjepan II je u roku od nekoliko godina uspio proširiti svoje teritorije. Bosanska država je dobila Donje krajeve, Završje (oblast Duvanjskog, Livanjskog i Glamočkog polja), Usoru, Soli i Hum. Godine 1324. ban uzima titulu gospodina Usore i Soli, a 1326. godine nakon borbe sa srpskom vlastelom Branivojevića ban svojoj tituli pridodaje i naslov "gospodara humskog". Osvajanjem Huma, dolina Neretve i zemljište oko njenog ušća došle su u ruke bana, a Bosna je po prvi put izašla na obalu Jadranskog mora i dobila jedan od najprometnijih trgovačkih puteva iz Primorja u unutrašnjost.

U toku jedne decenije ban Stjepan II je uvećao teritoriju bosanske države čime je bio završen jedan važan period njenog razvoja i čime su stvoreni uslovi za njen daljnji razvoj u drugoj polovini XIV. vijeka. Stjepan II je u to vrijeme, kako je zabilježeno na kraju jedne njegove povelje, držao svu zemlju "od Save do mora i od Cetine do Drine". Teritorija zemlje je udvostručena, a svoj ugled potvrdio je 1353. udajom kćerke Elizabete za ugarskog kralja Ludovika I Anžuvinca, jednog od najistaknutijih evropskih vladara 14. vijeka.

Uspjesi u proširivanju državne teritorije, kao i dug period mira u prvoj polovini 14. vijeka stvorili su uslove za unutrašnju stabilizaciju države. U ovo vrijeme, tačnije 1354. godine, se po prvi put spominje i staleško tijelo – stanak "sve zemlje Bosne i Donjih Krajeva i Zagorja" koji predstavlja političko tijelo bosanske vlastele.

Tekst povelje bana Stjepana II Kotromanića Dubrovčanima

"Utvrdi zakon ki je prvo bio medju Bosnom i Dubrovnikom, da zna vsaki clovjek, koji je zakon bil: Ako ima Dubrovcanin koju pravdu na Bosnjaninu - da ga pozove pred gospodina bana ili pred njegova vladaoca - roka da mu ne bude odgovoriti. Ako Bosnjanin zapsi da nije duzan - da mu na-rece priseci samosestu, koje ljubo postavi banj rod. A kto Dubrovcanin ubije ali posjece u Bosni ili Bosnjanin Dubrovcanina - ta pravda da je pred gospodinom banom, a osud da grede banu na njih. Ako bude svadja Bosnjanina z Dubrovcaninom u Dubrovnici - da sudi knez dubrovacki i sudje a globa opcini. Ako Bosnjanin bude duzan, a pobjegne iz Bosne z dugom - da mu nije vjere ni ruke od gospodina bana! Ako Bosnjanin izme dobitak dubrovacki na vjeru, i knjiga bude u Dubrovnici, ako knez i sudje poslju da je knjiga prava da je vjerovana, da plati Dubrovcaninu i bez prestavstine! Ako rat bude, casa Bog uslisi, medju Bosnom i Dubrovnikom, da gospodin ban da rok Dubrovcaninom sest mjeseci, da podju u Dubrovnik slobodno - na to im je vjera gospodina bana Stjepana! A Dubrovcane da zivu u Humskom zemljom u njih zakonu - u prvom... Stjepan Kotromanosc 15. Avgusta 1332. godina"

Brak i potomstvo

Ban Stjepan II se ženio tri puta. Za njegov prvi brak s ortenburškom groficom, čije ime nije poznato, bio je potreban otpust od pape zbog bliskog srodstva. S ortenburškom groficom Stjepan je imao dva sina koja su živjela kratko.

Stjepanova druga supruga po redu bila je kćerka nekog bugarskog cara. Nije zabilježeno ni ime carevne-banice, ni ime cara.

Treća Stjepanova supruga bila je Elizabeta Pjast. S njom je imao dva sina koja su živjela kratko, te dvije kćerke.

Njihove kćerke su bile:

• Elizabeta Kotromanić (1339-1387), kraljica Ugarske i Poljske, supruga Ludovika I Anžuvinca • Katarina Kotromanić, grofica celjska, supruga Hermana I Celjskog

Preko Elizabete Stjepan danas nema potomke, ali preko Katarine ima, i to na prijestoljima svih današnjih evropskih monarhija.

Još jedan prilog:

Stjepan II Kotromanić ostao je upamćen kao bosanski ban koji je za vrijeme svoje vladavine (1322-1353) znatnije proširio teritorij Bosne osvajanjem kneževine Hum i tako povezao Bosnu i Hercegovinu u cjelinu.

Vodio je sa susjedima mudru politiku te je sa Dubrovačkom i Mletačkom Republikom sklopio značajne ugovore, a dobro je sarađivao i sa ugarskim kraljem.

Tako je stvorio nezavisnu, jaku i močnu bosansku državu.

Za njegove vladavine razvijeno je rudarstvo, posebno ekspoatacija i prerada bakra, srebra, olova i zlata.

Pokopan je 1353. godine u Franjevačkom samostanu u Visokom.

Postavio Milivoj Vranješ, a prema http://www.rodoslov.ba/Pages/view/16/1/

https://books.google.com/books?id=3omjSgAACAAJ&newbks=0&hl=en&sourc...
https://books.google.com/books?id=t_vAbwAACAAJ&newbks=0&hl=en&sourc...